Razgovarala: Marija Brkanić Kulenović
Kako će se promjene koje donosi nova europska Uredba odraziti na poslovanje i razvoj ambalažnih rješenja razgovarali smo sa Slavenom Đurđevićem, Business Development Managerom u tvrtkama SATO i Kiro Dandaro, koji već više od 15 godina djeluje u industriji ambalaže.
Kakvom ocjenjujete spremnost domaće FMCG industrije za primjenu PPWR-a? Što se može očekivati nakon 12. kolovoza?
Rekao bih da je prehrambena industrija i sektor robe široke potrošnje svjestan promjena koje donosi PPWR, ali razina pripremljenosti još uvijek nije jednaka kod svih kompanija.
Danas više gotovo nitko ne dovodi u pitanje ciljeve uredbe. Veća reciklabilnost ambalaže, učinkovitije korištenje resursa i smanjenje utjecaja na okoliš postali su zajednički cilj industrije. Puno više rasprava vodi se oko toga kako te ciljeve ostvariti u praksi i koliko brzo ih je moguće provesti bez ugrožavanja proizvodnje i konkurentnosti.
Iz razgovora s kupcima vidljivo je da većina kompanija zna što PPWR donosi na regulatornoj razini, ali puno manje njih može procijeniti što će to konkretno značiti za njihove proizvode, proizvodne procese, investicije i ukupne troškove poslovanja.
Ne očekujem da će se 12. kolovoza dogoditi dramatične promjene preko noći. Taj će datum prije označiti trenutak u kojem održiva ambalaža prestaje biti razvojna tema pojedinih kompanija i postaje dijelom poslovnog planiranja cijele industrije.
Najdalje su otišle kompanije koje su s pripremama krenule prije nekoliko godina, ponajprije zbog zahtjeva međunarodnih kupaca, izvoznih tržišta i vlastitih ciljeva održivosti. S druge strane, dio tržišta još uvijek čeka dodatna pojašnjenja i provedbene akte.
Tko će dugoročno snositi najveći trošak prilagodbe. Jesu li to proizvođači, retail, logistika ili potrošači?
U početnoj fazi najveći će teret prilagodbe snositi proizvođači hrane i proizvođači ambalaže jer upravo oni prvi ulažu u razvoj novih rješenja, laboratorijska i industrijska testiranja, prilagodbu proizvodnih procesa te izradu potrebne dokumentacije.
Međutim, dugoročno će se taj trošak raspodijeliti kroz cijeli lanac vrijednosti. Dio će preuzeti proizvođači, dio trgovci i logistički sektor, a dio će se, sasvim očekivano, odraziti i na krajnju cijenu proizvoda. Pritom je važno naglasiti da najveći trošak često nije sama ambalaža. Mnogo veće ulaganje predstavljaju razvoj, testiranja, validacija novih rješenja, prilagodba proizvodnih linija, certifikacija i, u pojedinim slučajevima, investicije u novu opremu.
Dio troška prilagodbe novoj regulativi će preuzeti proizvođači, dio trgovci, a dio i logistički sektor
Drugim riječima, ne govorimo samo o cijeni novog materijala, nego o ukupnom trošku tranzicije. Kada razvoj jednog rješenja traje mjesecima i uključuje više krugova testiranja prije nego što uđe u redovnu proizvodnju, jasno je da najveća investicija nije sama folija, nego vrijeme, znanje i resursi potrebni da se promjena provede bez ugrožavanja kvalitete proizvoda i stabilnosti procesa.
Takve tranzicije u početku gotovo uvijek povećavaju troškove, ali dugoročno potiču razvoj novih tehnologija, učinkovitijih procesa i veću konkurentnost industrije. Upravo zato na ovu promjenu treba gledati kao na dugoročnu investiciju, a ne isključivo kao na novi regulatorni trošak.
Dio industrije upozorava da održiva ambalaža i dalje značajno povećava troškove proizvodnje. Može li regulatorni tempo biti prebrz za tržište poput hrvatskog?
Mislim da najveći izazov nije sam regulatorni tempo, nego različita spremnost kompanija da ga prate.
Veliki proizvođači u pravilu raspolažu vlastitim razvojnim timovima, većim budžetima za istraživanje i testiranja te lakše planiraju višegodišnje investicije. Manjim kompanijama svaka promjena predstavlja znatno veći poslovni rizik. Za njih prilagodba ne znači samo odabir novog materijala, nego često i dodatna testiranja, prilagodbu proizvodnih procesa, novu dokumentaciju, a ponekad i ulaganja u opremu.
Zbog toga mislim da najveći izazov neće biti sama regulativa, nego vrijeme potrebno da se kvalitetna rješenja razviju i uvedu u proizvodnju. Novi materijali, laboratorijska ispitivanja, industrijske validacije i prilagodba proizvodnih linija ne mogu se završiti preko noći.
Upravo zato smatram da će planiranje biti jedan od ključnih čimbenika uspjeha. Kompanije koje već danas analiziraju svoj portfelj proizvoda, određuju prioritete i započinju s testiranjima imat će znatno više prostora za kvalitetne odluke od onih koje budu čekale posljednji trenutak.
Važno je naglasiti još jednu stvar. Prilagodba PPWR-u nije projekt odjela nabave, razvoja ili kvalitete. Ona zahtijeva uključivanje cijele kompanije – od uprave i financija do proizvodnje, razvoja i prodaje. Tek kada svi ti dijelovi rade zajedno moguće je donijeti odluke koje su istovremeno tehnički izvedive i poslovno održive.
Gdje vidite najveći jaz između regulative i stvarne proizvodnje odnosno situacije “na terenu”?
Najveći jaz nastaje onog trenutka kada teorija dođe na proizvodnu liniju. Posljednjih godina industrija je napravila velik iskorak u razvoju reciklabilnijih materijala i novih ambalažnih rješenja. Danas najveći izazov više nije razviti održiviju ambalažu, nego osigurati da ona pouzdano funkcionira u svakodnevnoj proizvodnji.
Laboratorijska ispitivanja mogu potvrditi da je rješenje tehnički ispravno, ali tek proizvodnja pokazuje koliko je ono otporno na stvarne uvjete rada. Dovoljna je promjena temperature, brzine pakiranja ili konstrukcije vara da se pojave problemi koji tijekom laboratorijskih ispitivanja nisu bili vidljivi.
Zato često kažem: “Najveći izazov nije razviti reciklabilnu ambalažu. Najveći izazov je razviti reciklabilnu ambalažu koja će pouzdano raditi u stvarnoj proizvodnji.”
Na kraju će najveću konkurentsku prednost imati kompanije koje uspiju povezati razvoj ambalaže, proizvodne procese i regulatorne zahtjeve u jedno funkcionalno i tržišno održivo rješenje.
Koliko PPWR mijenja način na koji brendovi danas razmišljaju o dizajnu ambalaže? Primjećujete li veći interes klijenata za monomaterijalna i reciklabilna rješenja?
PPWR značajno mijenja način na koji kompanije promatraju ambalažu. Donedavno se dizajn prvenstveno promatrao kroz zaštitu proizvoda, izgled, cijenu i učinkovitost proizvodnog procesa. Danas tim kriterijima pridružujemo reciklabilnost, udio recikliranog sadržaja gdje je to primjenjivo, mogućnost ponovne uporabe te usklađenost s regulatornim zahtjevima.
Drugim riječima, ambalaža više nije samo sredstvo za pakiranje proizvoda. Ona postaje dio poslovne strategije.
U svakodnevnom radu primjećujemo sve veći interes za monomaterijalna i reciklabilna rješenja, posebno za mono PE i mono PP strukture. Međutim, važno je naglasiti da monomaterijal nije univerzalno rješenje za svaki proizvod.
Ambalaža i dalje mora ispuniti svoju osnovnu funkciju. Mora zaštititi proizvod, očuvati njegov rok trajanja, omogućiti stabilan proizvodni proces i zadovoljiti sigurnosne zahtjeve za materijale koji dolaze u kontakt s hranom. Tek kada su svi ti uvjeti ispunjeni možemo govoriti o uspješnom rješenju.
Zato danas više ne tražimo kompromis između održivosti i funkcionalnosti, nego ravnotežu između regulatornih zahtjeva, tehničkih mogućnosti i potreba tržišta.
Po mom mišljenju, upravo je to najveća promjena koju donosi PPWR. Ambalaža više nije samo vizualni identitet proizvoda ili stavka u troškovniku. Sve više postaje čimbenik koji utječe na razvoj proizvoda, investicijske odluke i dugoročnu konkurentnost kompanije.
U sljedeće dvije godine najveći izazov neće biti razvoj novih materijala, nego njihova uspješna implementacija
Koliko će nova regulativa povećati troškove proizvođačima hrane i retailu?
Ne postoji jedinstven odgovor zato što će utjecaj uvelike ovisiti o vrsti proizvoda, postojećoj ambalaži, proizvodnoj opremi i zahtjevima kupaca.
Kod jednostavnijih proizvoda prijelaz na nova rješenja bit će relativno brz i financijski prihvatljiv. Međutim, kod proizvoda koji zahtijevaju visoku barijeru na kisik ili vodenu paru, dulji rok trajanja ili složenije procese pakiranja, prilagodba će biti znatno zahtjevnija.
Važno je pritom ne promatrati samo cijenu novog ambalažnog materijala. Stvarni trošak tranzicije čine razvoj novih rješenja, laboratorijska i industrijska testiranja, validacija na proizvodnim linijama, mogući pad produktivnosti tijekom prijelaznog razdoblja, dodatna dokumentacija, certifikacija te kod nekih i ulaganja u novu opremu.
U praksi se često dogodi da novo rješenje uspješno prođe laboratorijska ispitivanja, ali tijekom industrijske proizvodnje zahtijeva dodatne prilagodbe ili usporava proces pakiranja. Upravo zato najveći trošak vrlo često nije sama ambalaža, nego vrijeme potrebno da se novo rješenje sigurno i stabilno uvede u proizvodnju.
Zbog toga će za neke kompanije PPWR značiti nešto višu cijenu ambalaže, dok će za druge predstavljati višegodišnji razvojni i investicijski projekt.
Na kraju, cilj nije samo zadovoljiti regulatorne zahtjeve. Cilj je pronaći rješenje koje će istovremeno biti održivo, funkcionalno i dugoročno konkurentno.
Jesu li kompanije već krenule s konkretnim prilagodbama ili još prevladava faza analiziranja?
Na tržištu danas vidimo obje situacije.
Kompanije koje izvoze ili surađuju s velikim međunarodnim trgovačkim lancima već nekoliko godina aktivno rade na razvoju reciklabilnijih ambalažnih rješenja. Kod njih su brojni projekti već prošli fazu laboratorijskih ispitivanja, a dio je uspješno implementiran u proizvodnju.
S druge strane, velik dio tržišta još uvijek je u fazi analiziranja. Svijest o promjenama danas je znatno veća nego prije nekoliko godina, ali konkretni projekti često započinju tek kada zahtjev dođe od kupca ili kada se regulatorni rok dovoljno približi.
Takav pristup je razumljiv, ali nosi određeni rizik.
Razvoj nove ambalaže rijetko je brz proces. Kod zahtjevnijih proizvoda potrebno je proći više krugova laboratorijskih i industrijskih testiranja, potvrditi funkcionalnost ambalaže, očuvati kvalitetu i rok trajanja proizvoda te osigurati da novo rješenje pouzdano funkcionira u proizvodnji.
To se ne može napraviti u nekoliko tjedana.
Najveću prednost imat će kompanije koje tranziciju ne promatraju kao odgovor na regulatorni rok, nego kao dugoročan razvojni projekt. One koje već danas mapiraju svoju ambalažu, određuju prioritete i postupno provode testiranja imat će znatno više prostora za kvalitetne odluke od onih koje će reagirati tek kada rokovi postanu kritični.
Može li tržište osigurati dovoljno kvalitetnih recikliranih materijala za potrebe industrije?
To će biti jedno od ključnih pitanja u godinama koje dolaze.
Kako bude rasla potražnja za recikliranim materijalima, tako će rasti i pritisak na njihovu dostupnost, kvalitetu i cijenu. Međutim, izazov nije samo u količini.
Posebno kada govorimo o ambalaži za prehrambene proizvode, nije dovoljno da reciklirani materijal postoji. On mora zadovoljiti stroge zahtjeve sigurnosti za kontakt s hranom, imati odgovarajuću kvalitetu, sljedivost i osigurati kontinuitet isporuke. Bez toga proizvođači teško mogu planirati dugoročne projekte i ulaganja.
Razvoj nove ambalaže uključuje laboratorijska i industrijska testiranja, potvrdu funkcionalnosti te prilagodbu proizvodnih procesa
Zato pravo pitanje nije hoće li biti dovoljno recikliranog materijala, nego hoće li tržište moći osigurati dovoljno kvalitetnog i pouzdanog materijala za različite vrste proizvoda i različite industrije.
Uspjeh tranzicije neće ovisiti samo o proizvođačima ambalaže ili prehrambenoj industriji. Jednako važnu ulogu imat će sustavi prikupljanja i recikliranja otpada, proizvođači sirovina, razvoj novih tehnologija recikliranja i sposobnost cijelog lanca vrijednosti da osigura stabilnu opskrbu kvalitetnim materijalima.
Ako jedan dio tog lanca zakaže, bit će vrlo teško ostvariti regulatorne ciljeve u predviđenim rokovima.
Što će biti najveći izazov za proizvođače ambalaže u sljedeće dvije godine?
Najveći izazov neće biti razvoj novih materijala, nego njihova uspješna implementacija. Kupci će očekivati brze odgovore, ali razvoj ambalaže rijetko je brz proces, osobito kada govorimo o prehrambenim proizvodima koji imaju visoke zahtjeve u pogledu sigurnosti, zaštite proizvoda i roka trajanja. Nije dovoljno razviti novu ambalažnu strukturu. Potrebno je potvrditi da štiti proizvod, stabilno radi na proizvodnoj liniji i da se može proizvoditi u kontinuitetu.
Istodobno će proizvođači ambalaže morati pratiti regulatorne zahtjeve, razvijati nova rješenja, pripremati tehničku dokumentaciju, provoditi laboratorijska i industrijska testiranja te kupcima pružati stručnu podršku tijekom cijelog procesa implementacije.
Zbog toga se mijenja i uloga proizvođača ambalaže. Više neće biti dovoljno isporučiti kvalitetan proizvod. Kupci će tražiti partnera koji razumije njihove proizvode, proizvodne procese i poslovne izazove te može sudjelovati u razvoju rješenja od prve ideje do stabilne serijske proizvodnje.
U godinama koje dolaze razlika između dobavljača i partnera neće biti u tome tko prodaje bolju ambalažu, nego tko kupcu pomaže donijeti bolju poslovnu odluku.
Tko je, prema vašem mišljenju, ključan za uspješnu provedbu PPWR-a?
Na ovo pitanje postoje dva odgovora. Jedan daje regulativa, a drugi praksa.
Regulativa jasno definira pravne odgovornosti pojedinih sudionika u lancu vrijednosti. Međutim, stvarna provedba puno je složenija.
Nijedan proizvođač hrane neće sam razviti novo ambalažno rješenje. Jednako tako, proizvođač ambalaže ne može sam potvrditi da će ono zadovoljiti zahtjeve konkretnog proizvoda niti laboratorij može jamčiti da će nova ambalaža bez poteškoća funkcionirati na svakoj proizvodnoj liniji.
Upravo zato važno je razlikovati pravnu odgovornost od stvarne odgovornosti za uspješnu provedbu projekta.
Uspješna tranzicija zahtijevat će znatno intenzivniju suradnju svih sudionika: proizvođača sirovina, proizvođača ambalaže, prehrambene industrije, dobavljača opreme, laboratorija, certifikacijskih kuća, trgovaca i sustava gospodarenja otpadom.
Ambalaža sve više utječe na razvoj proizvoda, investicijske odluke i dugoročnu konkurentnost kompanije
Koji savjet biste danas dali FMCG kompanijama koje još nisu ozbiljno krenule u prilagodbu?
Kad bih danas morao dati samo jedan savjet FMCG kompanijama, rekao bih im da ne krenu od pitanja: “Koji novi materijal trebamo odabrati?” Puno je važnije prvo odgovoriti na pitanje: “Što naša ambalaža mora osigurati?”
Svaki proizvod ima svoje zahtjeve. Ambalaža mora zaštititi proizvod, očuvati njegovu kvalitetu i rok trajanja, omogućiti stabilan proizvodni proces te zadovoljiti sigurnosne i regulatorne zahtjeve. Tek kada su ti kriteriji jasno definirani, moguće je donijeti kvalitetnu odluku o izboru materijala i konstrukciji ambalaže.
Sljedeći korak trebao bi biti detaljna analiza vlastitog portfelja proizvoda. Nisu svi proizvodi jednako zahtjevni niti nose isti poslovni rizik. Upravo zato važno je odrediti prioritete i krenuti od onih projekata koji će zahtijevati najviše vremena za razvoj, testiranja i validaciju. Najveća pogreška bila bi čekati posljednji trenutak.
Razvoj nove ambalaže nije samo zamjena jednog materijala drugim. To je proces koji uključuje razvoj, laboratorijska i industrijska testiranja, potvrdu funkcionalnosti, prilagodbu proizvodnih procesa i vrlo blisku suradnju svih sudionika u lancu vrijednosti. Takvi projekti zahtijevaju vrijeme, planiranje i kvalitetnu koordinaciju.
PPWR zato ne bih promatrao isključivo kao regulatornu obvezu, nego kao priliku da kompanije unaprijede svoje proizvode, procese i način suradnje s partnerima.
Na kraju, vjerujem da uspjeh neće ovisiti o tome tko će prvi pronaći novo rješenje, nego o tome tko će ga prvi uspjeti pretvoriti u stabilan, održiv i tržišno konkurentan proizvod.
